Da je BIH sada u EU, bila bi prva kada je u pitanju nezaposlenost mladih

U posljednjih 10 godina broj nezaposlenih u Federaciji BiH povećao se  za više od 90 hiljada. Od 368.922 nezaposlene osobe u Federaciji BiH gotovo polovina prvi put traži zaposlenje.

„Hrvatska stopa nezaposlenosti mladih približila se 40 posto te je prema podacima Eurostata druga najveća stopa nezaposlenosti mladih u Evropi“, prošle su godine prenijeli mediji. Ispred naših susjeda samo je Španija. Međutim, Španiji baš i nije bilo teško osvojiti ovu „laskavu titulu prvaka“ jer je izostalo učešće prave konkurencije, istinskog šampiona u nezapošljavanju mladih: Bosne i Hercegovine. Nazaposlenost mladih u BiH odavno je premašila 50%.

Stara tema bez pokušaja rješenja

Prema službenim podacima iz 2008. g. procenat nezaposlenih mladih u BiH bio je 58%. Iako se o ovoj temi u BiH jako mnogo pisalo, ona zavrjeđuje stalnu pažnju, za šta postoje brojni razlozi. Kao prvo, riječ je o problemu o kojem su se izjasnili i koji su definirali sami mladi u svim do sada provedenim istraživanjima. Njihova potreba za poslom je uvijek ispred svih drugih potreba koje imaju i nedaća s kojim se susreću: slabog obrazovnog sistema, stambene nezbrinutosti, nedostatka adekvatnih kulturnih i sportskih sadržaja i sl. „Prvo hljeba pa onda igara!“, mladi su u tome vrlo saglasni.

Sljedeći razlog zašto je o ovoj temi neminovno konstanto govoriti jeste apsolutni izostanak vizije rješavanja ovog problema od strane vlasti, što mlade dugoročno dovodi u nepovoljan ekonomski položaj i bolnu neizvjesnost čiji se kraj ne nazire. U Federaciji se za programe zapošljavanja ove godine izdvaja manje od jedne marke po nezaposlenoj osobi: 360 hiljada na skoro 370 hiljada nezaposlenih. U RS najčešća forma aktivnosti u ovoj oblasti jesu programi zapošljavanja pripravnika na određeni period. Izuzev formalnog stjecanja radnog iskustva koje ih je činilo administrativno konkurentnijim prilikom apliciranja za posao drugih većih efekata od pripravničkih programa nema. Zloupotrebe angažiranja pripravnika posebna su tema koja zavrjeđuje da je se posebno obradi. Ekonomski stručnjaci predlagali su da bi strategije zapošljavanja mladih morale obuhvatiti inicijative za podršku razvoja omladinskog preduzetništva, podršku malim firmama koje vode mladi ljudi, unapređenje njihovog znanja i sposobnosti koji se traže na tržištu, osiguravanja grantova i kredita za popratne troškove dopunskog obrazovanja i sl.  Ali, kako se to kod nas već kaže:  „Ma šta ekonomisti znaju o ekonomiji!“

Krše se zakoni, krše se povelje

Ovu temu treba spominjati i kao ukaz na kršenje zakona i povelja koji reguliraju pitanja mladih. Alarmantno je kada vlasti krše zakone a posluh očekuju od građana. Sve što je vezano za mlade, općenito, vlasti ne smatraju ozbiljnim, pa tako ni zakone o mladima, što pokazuju ne provodeći ih. Evropska socijalna povelja, temeljni dokument Vijeća Europe o socijalnim pravima, koji je BiH ratificirala još 2008. g., mrtvo je slovo na papiru u BiH: od Člana 1 - prava na rad, preko odredbi o pravima mladih na socijalnu, pravnu i ekonomsku zaštitu, do pravične plaće, stručnog usavršavanje i dr.

O ovome se mora govoriti i zbog činjenice da nezaposlenost mladih neminovno odvodi društvo u propast, u svakom pogledu. Dugoročno nezaposleni mladi postaju siromašni, a siromaštvo je glavni uzrok njihove pasivnosti i društvene isključenosti. Uzrokovana pasivnost mladih dovodi do toga da naše društvo dobiva dugoročno neupotrebljive generacije, koje neće moći pokretati pozitivne promjene, koji neće moći učestvovati u razvoju privrede, koji neće moći zasnovati porodice, koji se neće posvećivati cjeloživotnom učenju i konstantnom usavršavanju. Kakva je sudbina namijenjena društvu u kojem mladi nisu nosioci promjena, u kojem ne privređuju, u kojem se ne obrazuju, u kojem ne rađaju? Namijenjena mu je staračka sudbina bića koje vehne.

Budžetska i administracijska nepravda

Kako je ranije spomenuto, u našoj zemlji izostaju ozbiljni programi zapošljavanja mladih. Kada izostaju programi, normalno je da izostaju i budžetska sredstva za tu svrhu jer nema osnova za njihovo planiranje. Budžeti su ogledalo stvarnih namjera vlasti i pokazatelji na koga/šta vlast misli a na koga/šta ne misli. Izdvojenih 78 miliona proračunskih sredstava za poljoprivredu u Federaciji jasan je pokazatelj da vlast dosta ozbiljno misli na poljoprivredu. 200 hiljada KM Transfera za mlade jasan su pokazatelj da vlast 390 puta više misli na poljoprivredu nego na mlade.

Godine su recesije pa bi se moglo „progledati kroz prste“ i djelomično priznati izgovore vlasti da im je teško namaknuti sredstva za bilo šta. Međutim, administrativna diskriminacija nema opravdanja. Prilikom apliciranja za posao od mladih se traži radno iskustvo koje oni nigdje ne mogu steći: obrazovni sistem ne nudi praksu a pripravnički staž rijetki dobiju priliku obaviti. Dobrovoljni volonterski rad ne priznaje im se kao radno iskustvo. Zakon o radu FBiH polupao je lončiće pa je napravio svojevrsnog mutanta: volontera-pripravnika, što je faktički spoj nepomirljivog. Volontiranje je dobrovoljni neplaćeni društveno-korisni angažman dok je pripravnički staž obavezni rad za stjecanje institucionalno priznatog radnog iskustva. Po ovoj federalnoj zakonskoj definiciji, volonter-pripravnik ustvari je dobrovoljni obveznik, odnosno svršenik obrazovanja koji dobrovoljno mora odraditi godinu dana besplatno, kako bi mu se priznalo radno iskustvo. Vjerovatno je intencija bila da se pripravniku ne mora plaćati tokom pripravničkog staža, pa su mu prišili „udarničku volontersku značku“ –  da će dobrovoljno besplatno raditi. Novi zakon o radu u Federaciji, čije se usvajanje uskoro očekuje, trebao bi ispraviti ovu nelogičnost i preimenovati volontiranje u besplatan pripravnički rad, kako su iz Vlade FBiH nedavno najavili. Ono što bi dugoročno moglo riješiti problem stjecanja radnog iskustva jeste usvajanje zakona o volontiranju FBiH, koji je također ušao u parlamentarnu proceduru usvajanja. On predviđa priznavanje volonterskog rada kao radnog iskustva i njegovim bi se usvajanjem ukinula decenijska diskriminacija zbog koje većina mladih koji prvi put apliciraju za posao ne mogu ispuniti taj osnovni kriteriji zapošljavanja. Vlada FBiH se o zakonu o volontiranju još nije izjasnila, a zakon bi uskoro trebao pred parlamentarce na usvajanje. Ukoliko zakon bude usvojen, bit će to konkretna podrška stvaranju boljeg ambijenta za zapošljavanje mladih.

Ostariću, neću znati...

Od završetka školovanja do prvog zaposlenja obično prolazi puno vremena, što dovodi do lošeg psihičkog stanja mladih, nestajanja samopouzdanja pa čak i depresije, ali i do gubitka stečenih znanja i vještina. U Holandiji, recimo, gdje je ovaj problem očito prepoznat, nadležni organi dužni su naći posao diplomcu u roku od 6 mjeseci od dana njegovog završetka školovanja. Saznanje da učiš uzalud jer ćeš zaboraviti naučeno prilično je frustrirajuće. Nakon što zaborave ono što su naučili, mladi se lakše mire s tim da će (ukoliko bude nafake da rade) raditi posao za koji se nisu školovali – ali to je loše postignut sporazum sa samim sobom, koji nikog, ni pojedinca ni društvo, ne može zadovoljiti. Prema nedavnim rezultatima istraživanja portala posao.ba 54% nezaposlenih mladih je reklo da „može raditi i izvan svoje struke“, što pokazuje da se mire sa neprirodnim stanjem na tržištu rada i da prosto pristaju na sve, jer ih nužda na to tjera.

Nezaposlenost u brojkama

Evo i malo statistika. Prema podacima koji su dostupni na web-stranici Federalnog zavoda za zapošljavanje, u novembru 2011. g. u Federaciji broj nezaposlenih dostigao je broj 368.922, te se značajno primakao broju zaposlenih od 442.021 u istom periodu. Ako se vratimo 10-ak godina unazad, u 2002. g., vidjet ćemo da se situacija do sada značajno pogoršala. 2002. g. u decembru broj nezaposlenih bio je 277.281 a zaposlenih 404.690. Dakle, broj nezaposlenih se povećao za 91.641 osobu, a broj zaposlenih tek za 37.331. Razlika između broja zaposlenih i nezaposlenih bila je 127.409 a danas je 73.099. Ovom dinamikom ne/zapošljavanja velika je mogućnost da se broj zaposlenih izjednači s brojem nezaposlenih. Uzmemo li u obzir trend zapošljavanja u javnu administraciju, koji bez obzira na recesiju ne jenjava (Budžet FBiH za 2012. g. pokazuje da imamo trend rasta plaća za troškove administracije), možemo zaključiti da se situacija u privrednom sektoru, onome koji hrani državu, nije popravljala – novi zaposleni su javni potrošači a ne privređivači.

Statistika koja je zanimljiva u kontekstu nezaposlenosti mladih jeste da je na biroima u FBiH 169.473 onih koji prvi put traže zaposlenje.

Pad bh. društva na ljestvici potreba

Mnogo se u posljednje vrijeme govorilo o propadanju bh. kulture. Problem s kojim se trenutno suočavaju institucije kulture u BiH nije samo finansijski i pravno-politički, on je posljedica opće nezainteresiranosti bosanskohercegovačkih građana za kulturu. Maslowljeva ljestvica hijerarhije potreba može objasniti tu nezainteresiranost: Kultura ovome društvu više nije na ljestvici prioriteta, osnovne biološke i psihološke potrebe nisu zadovoljene. Ekonomska stabilnost uvjet je ozbiljnijem razvoju nauke i kulture. Potrebno je „prevazići životne nužnosti“, kako je to još u 14. st. lijepo pojasnio Ibn Haldun. Nedavno je u večernjoj informativnoj emisiji jednog uglednog sarajevskog TV kanala voditelj najavio vijest koja je trebala biti radosna: „BiH je dobila prvi ženski hokejaški tim.“ Uz sve iskreno i dužno poštovanje svim mladim entuzijastima koji pokušavaju napraviti pozitivan iskorak u bilo kojoj aktivnosti zajednice, ta me je informacija odmah podsjetila na kultnu rečenicu iz našeg Oskarom nagrađenog filma: „Ouuuu, da vidiš sranja u Ruandi!“

Mladima prije svega treba posao. Tako su rekli.